Portreti snage: Sedam izvanrednih žena

Kako izgledaju portreti žena koje su fotografisale žene? U čast Međunarodnog dana žena, 8. marta, pitala sam sedam žena - fotografa Nacionalne Geografije - da podele po fotografiju čije su one autorke, a koja otkriva iskustvo žene. U svetu u kojem je rodna ravnopravnost i dalje nedostižna, ove fotografije pričaju priče o nadi, hrabrosti, teškoćama i opstanku. Želim da se zahvalim neverovatnim fotografima na njihovoj viziji, i posvećenosti deljenju priča o iskustvima žena širom sveta.

 

Pilomeni, Haiti, 1988.

Fotografija: Magi Stiber

  Pilomeni je bila učenica u malom gradu Bičams, na neplodnom severozapadu Haitija, gde ne raste ništa  osim niskog meskvito drveća. To je jedno od najvećih područja za proizvodnju uglja, a nekontrolisano  krčenje šuma stvara osiromašeni pejzaž koji ubija duh. Fotografisala sam Pilomeni 1988. godine. Sada je  ona odrasla žena. Na ovoj njenoj fotografiji vidim veliki duh i snagu naroda Haitija. Na Pilomeninom licu sija  ponos na jedinstvenu istoriju zemlje, koja je prva crnačka republika na svetu, nastala iz uspešne pobune  robova. Ona je volela školu, i bila odlučna da uči. Svidela mi se njena haljina, čuperak njene kose, i duh  mogućnosti koji ju je okruživao.

 Žene su te koje vode Haiti. One su lepak ove sićušne nacije, bez obzira da li su na pijaci gde prodaju  povrće, ugalj, polovnu garderobu, ili su iz srednje klase i od bogatijih žena koje vode svoje firme, ili rade  kao nastavnice ili političarke. Kada žena sa pijace prođe ulicom, noseći veliku korpu, ili kofu punu vode, na  glavi, ona hoda kao kraljica. Isto to sam videla u Pilomeni, kraljicu u nastajanju.

 Nada budućnosti Haitija je u deci. Težak život ih ili slomi, ili učini jačim, a u ovom slučaju Pilomeni je učinio  jačom. Držala je glavu visoko, iako je bila siromašna. Barem je umela da čita, piše, i sabira. Kada pokazujem  svoj rad sa Haitija, uvek ostavim Pilomeni za kraj, jer na njenom licu su predstavljene sve nade i snovi  nacije. I žena širom sveta. — Magi Stiber

 

 

Safeja Sajed Šedid, 2012.

Fotografija: Lora El-Tantavej

 Negde između straha i tuge obično krenu suze. Videla sam ih more. Obično u tom trenutku spustim kameru.  Osećam se kao da zloupotrebljavam privatan i intiman trenutak. Safeja Sajed Šedid je egipatska majka,  čijeg sina je ubila policija 28. januara 2011. godine, na dan koji su meštani nazvali “Petak gneva”. Bilo je to  tri dana nakon početka protesta kojim je svrgnut Hosni Mubarak. Safeja je sedela na vrelom asfaltu,  obučena u crno od glave do pete, kao što je običaj u Egiptu kada je neko u žalosti. Ponekad se crna nikada  ne zameni drugom bojom, što je znak da je srce još uvek u dubokoj žalosti, iako se duša trudi da se  oporavi. “Želim da osvetim svog sina”, rekla mi je. “Ko će vratiti prava mog sina?” Safeja pripada grupi žena  koja je izgubila svoje voljene tokom nasilnih protesta.

 Fotografisanje previranja u Egiptu je iskustvo koje me je, kao Egipćanku, duboko pogodilo. Videla sam odrasle muškarce kako plaču kao deca, i stare žene kako vrište kao ratnici. Upoznala sam i žene poput Safeje, čije su suze prodrle duboko u zemlju. Često se vraćam ovoj fotografiji. Razmišljam o njenom izrazu lica, za koji mi se uvek činilo da je između mira i tuge. Pitam se otkud joj snaga. Srela sam i druge majke čiji su sinovi ubijeni u revoluciji. Jedna od njih rekla mi je da često izlazi na ulicu, i traži svog sina među njegovim prijateljima. Druga mi je rekla da zatekne sebe kako razgovara sa svojim sinom dok kuva u kuhinji, ili sedi u dnevnoj sobi. Pitam se da li i Safeja prolazi kroz isto to. Da li i dalje nosi crno? Pitam se kako će budućnost Egipta gledati na stotine, ako ne i hiljade, ljudi poput Safeje, čiji životi su zauvek promenjeni u borbi za dostizanje dostojanstva i poštovanja za sve. — Lora El-Tantavej

 

Sintija (22) i Vivijan (4 meseca) kod kuće, 19. oktobar 2013.

Fotografija: Kitra Kahana 

 Upoznala sam Sintiju Santana i njenu četvoromesečnu bebu Vivijan jednog hladnog jutra u predgrađu  Hjustona. Hodala sam pored niza parkiranih vozila, u kojima su ljudi na parkingu crkve čekali da se otvori  volonterska banka hrane. Prišla sam svakom spuštenom prozoru, i pitala da li bi pristali da pratim vozača  kući i fotografišem ga. Moja misija bila je da stvorim sliku o tome kako danas izgleda nesigurnost hrane u  američkom predgrađu, za priču časopisa Nacionalna Geografija koja istražuje glad u Americi.

 Sintija i njena porodica bile su dovoljno hrabre da pristanu. Kod kuće, pričala mi je o tome koliko je teška  bila njena trudnoća. “Dok sam bila trudna, jela sam samo pahuljice. Pahuljice, pahuljice, pahuljice. Ničega  drugog nije bilo u kući.” Bilo je uznemirujuće sresti Sintiju i njenu porodicu, i uveriti se u ekstremnu  nejednakost između onih koji imaju, i onih koji nemaju, u prostranom predgrađu Hjustona. Sintija je iznela celu trudnoću na praznim kalorijama. Zašto? Da li je njeno zdravlje, i zdravlje njene bebe, manje važno od zdravlja bilo koje druge majke? Po mom mišljenju, uporna nesigurnost hrane u bogatoj naciji poput ove odražava društvo koje bira da određene živote ceni više nego druge. Na Međunarodni dan žena, hajde da odlučimo da se borimo za to da se svi životi jednako vrednuju. —Kitra Kahana

 

Radnica u fabrici, Siudad Huarez, 1998.

Fotografija: Nina Berman, NOOR

 U Siudad Huarezu sam bila u avgustu 1998. godine, dok sam fotografisala priču o ženama i devojčicama  koje su nestale i ubijene u, kako se to obično sada naziva, femicidu. Jedna devojka, koja je radila u fabrici  unutar zone slobodne trgovine, čekala je autobus kada je kidnapovana. Provodila sam vreme oko te  autobuske stanice, da vidim šta ću naći, i kasno jedne noći sam videla ovu devojku. Imala je 16 godina, i  zarađivala 50 dolara nedeljno, radeći noćnu smenu u fabrici na kraju grada. Sama je čekala autobus koji će  je odvesti tamo. Nije mi rekla svoje ime, ali mi je dozvolila da joj priđem, i tako je nastala ova fotografija,  krupan plan dok je ona lutala u svojim mislima.

 Bila je na javnom mestu. Svakako bi i muški fotograf mogao da slika isto ovo. Ali, mislim da se sa mnom, kao  sa ženom, osećala bezbedno, dovoljno bezbedno da ostane u svojim mislima, i dozvoli mi da na trenutak      vidim njen teret i snove, bez udaljavanja.—Nina Berman

 

 

Dr Sudia bis Malaha Hakmal (39), Kost, Avganistan, 2013. godine

Fotografija: Andrea Brus, NOOR

 Tokom protekle decenije, često sam fotografisala rat i njegove posledice. Ali, nikada ranije nisam videla krv i  smrt koje se mogu naći u avganistanskim porodilištima. Osetila sam divljenje prema nekolicini Avganistanki  koje se bore da sačuvaju živote majki i beba u svojoj zemlji. Prva generacija obučenih i školovanih  avganistanskih babica i lekara nevidljivi su ratnici ove zemlje, koji se bore protiv jedne od najviših stopa  smrtnosti porodilja u svetu. Nakon godina školovanja, ili medicinske obuke, ove žene donose jednostavne  sanitarne uslove, osnovno medicinsko shvatanje i hitno zbrinjavanje u porodilišta kojima je pomoć  neophodna. Oštećeni putevi, kontrolni punktovi i nasilje, neregistrovani lekovi, i kultura koja im je otela  moć, stvorili su buru problema u Avganistanu, gde žene i deca umiru u rekordnom broju tokom porođaja.  Baš zbog toga što društvo retko dozvoljava muškim lekarima da leče ženske pacijente, žene poput Dr  Hakmal postale su najznačajnije spasiteljke u Avganistanu.—Andrea Brus

 

 

Filis Vajt, kazneno-popravni zavod za žene, Kentaki, 1978.

Fotografija: Melisa Farlou

 Postala sam fotograf u vreme kada su žene ohrabrivane da prate svoje snove ka profesijama koje nisu  tradicionalne. Duboko mi je stalo do socijalne pravde i prava žena. Dok sam bila na zadatku, srela sam Filis  Vajt, koja je bila silovana sa pet godina, grupno silovana sa 13, a zatvorena zato što je ubila svog dečka u  samoodbrani. Provela je devet godina u zatočeništvu - skoro trećinu svog života. O svom zatvoreničkom  poslu rekla je: “Mislim da sam napravila najveću grešku kada sam rekla da hoću da idem u vešeraj. U  vešeraju je vrelo. Trebalo mi je 15 minuta da popeglam jednu uniformu - 15 centi na dan.”

 Tokom sledeće četiri godine, dok sam fotografisala, postale smo prijateljice. Moje prisustvo na sudskom  ročištu sprečilo je treću krivičnu presudu, zbog koje bi ostala u zatvoru do kraja života. Gledala sam je dok  se uzdizala iznad svoje nasilne prošlosti, da bi preokrenula svoj život. Žene koje su žrtve nasilja i  zlostavljanja imaju težak put pred sobom. Moja priča nije promenila njen život, ali verujem da sam joj ulila  nadu. Znam da sam zbog nje postala mudrija.—Melisa Farlou

 

 

Naima, Portland, Mejn, 1. jun 2004.

Fotografija: Ejmi Toensing

 Pre deset godina, kada sam živela u Portlandu, u Mejnu, veliki broj izbeglica iz Somalije naselio se u toj  oblasti, i kulturni pejzaž se menjao munjevitom brzinom. Deo zajednice je prihvatio pridošlice, a ostali su se  teže nosili sa promenom. Želela sam da saznam više o svojim novim komšijama, a kao žena najviše sam  bila zainteresovana za tinejdžerke. Iz iskustva sam znala da je ženska adolescencija izazovno i uzbudljivo  doba (najblaže rečeno), ali nisam mogla ni da zamislim kako izgleda provesti te godine kao muslimanska  devojčica koja odrasta u zapadnom svetu.

 Provela sam dosta vremena sa Naimom, koja je sa svojom porodicom pobegla iz Somalije, godinama živela  u izbegličkom kampu u Africi, i na kraju se preselila u SAD 2001. godine. Kada sam je upoznala, imala je 17  godina, i pokušavala da nađe vremena za školu i prijatelje, dok se istovremeno starala o roditeljima, koji su  se mnogo teže od nje privikavali na novi jezik i okruženje. Oni su se oslanjali na nju kada su u pitanju  mnoge obaveze odraslih osoba, i očekivali su od nje da zadrži i predstavlja njihovu kulturu.

Mnogo sam naučila od Naime—ona je bila hrabra, zabavna, i imala ogromno srce. Na ovoj slici, bile smo pored luke, kada je vetar zahvatio njenu maramu. Ona ju je čvrsto držala, i pokušavala da je skupi, i preoblikuje u nešto što bi se bolje držalo.—Ejmi Toensing

Za NVO Atina text prevela Marija Pantelić

Text u originalu možete pronaći ovde:
http://proof.nationalgeographic.com/2015/03/06/portraits-of-strength-seven-extraordinary-women/