Dečaci - žrtve trgovine ljudima se zanemaruju

Iz Čikaškog Biroa:

Godinama je trgovina ljudima bila “njihov” problem, užasan deo kulture siromašnijih nacija. Ali, pažnja usmerena na trgovinu ljudima polako raste poslednjih godina sa autorizacijom Akta opunomoćenja zaštite žrtava trgovine ljudima, i drugim saveznim zakonima.

Ipak, muškarci ostaju u najvećem broju nevidljiva populacija u okviru dijaloga o trgovini ljudima. Prema studiji Džon Džej koledža krivičnog pravosuđa iz 2008. godine, dečaci zapravo čine oko 50% ukupnog broja seksualno eksploatisane dece u studiji uzorka rađenoj u Njujorku, a najveći broj njih su žrtve nasilja u porodici.

Međutim, broj muških žrtava može biti mnogo veći, usled nedovoljnog prijavljivanja slučajeva i subverzivne prirode zločina, kaže Samar Džias, program specijalista Internacionalne Organizacije za Adolescente sa sedištem u Čikagu.

“Uslovljeni smo, kao zajednica, da lakše identifikujemo ženske žrtve”, kaže ona, “zato što je to izraženiji fokus pokreta za borbu protiv trgovine ljudima.”

Uprkos visokim procentima dečaka koji su seksualno eksploatisani u komercijalne svrhe, ECPAT-USA studija iz 2013. godine pokazuje da su dečaci i mladi muškarci retko identifikovani kao osobe uhapšene zbog prostitucije, ili spasene žrtve trgovine ljudima, a češće su hapšeni zbog lakših krivičnih dela kao što je krađa.

Eksperti kažu da je stav službi za sprovođenje zakona prema muškim žrtvama još uvek opterećen rodnom pristrasnošću u diskursu trgovine, koja ženama daje ulogu žrtava a muškarcima ulogu predatora. To je razlog iz kog muškarci-žrtve u pritvoru često ne dođu do usluga koje bi mogle da im ponude pomoć, jer nisu adekvatno procenjeni kao seksualno eksploatisani.

“Reakcije su više ili manje iste - kako dečakom može da se trguje, oni su mnogo snažniji od devojčica, oni mogu da se spasu ukoliko to žele”, kaže Džena Goldsobel, koordinatorka državne politike za ECPAT-USA, nacionalnu organizaciju za borbu protiv trgovine ljudima sa sedištem u Njujorku.

Takođe, mnogi ljudi pogrešno povezuju mušku prostituciju sa homoseksualnošću, iako većina mladića koji su žrtve trgovine ljudima nisu gej, rekao je Stiven Prikopio, program koordinator Preživljavanja Naše Borbe, centra za podršku mladićima koji su bili žrtve trgovine ljudima. “Kada ljudi razmišljaju o muškoj prostituciji, oni je posmatraju kao gej fenomen, i smatraju da ti dečaci imaju kontrolu nad onim što im se dešava”, kaže Prikopio. “Ne vide ih kao žrtve… To nije pitanje seksualne orijentacije, to je pitanje pravih okolnosti koje vas dovode do eksploatacije, ili ranjivosti koja vas dovodi do toga da postanete seksualno eksploatisani.” Muške žrtve potiču iz sličnih sredina iz kojih potiču i ženske žrtve, često su odgajani u razorenim porodicama, u kojima je bilo prisutno zanemarivanje i zlostavljanje, i najmanje 70% njih su kao deca preživeli seksualno zlostavljanje, kaže Prikopio.

Četrnaestogodišnji dečak iz Džon Džej studije, koji je počeo da se bavi prostitucijom sa 12 godina, kaže da je zanemarivanje njegove porodice doprinelo apatičnom stavu koji ima prema svom životu.

“Moja majka je lenja; nju nije briga”, kaže on. “Bilo bi je briga da umrem, ali to je sve do čega joj je stalo”.

Stepen njihove traume povećan je usled prethodnog iskustva seksualnog nasilja iz mladosti, što im dodatno otežava da se identifikuju kao žrtve.

Pripadnici LGBTQ omladine, kojima preti veća opasnost od izbacivanja iz domova usled njihove seksualne orijentacije ili rodnog identiteta, mogu činiti i trećinu ove populacije, sudeći po Džon Džej studiji.

Ostale dve trećine čini ne-gej omladina i “gej za novac” žrtve, odnosno mladi heteroseksualni muškarci koji stupaju u seksualne odnose sa drugim muškarcima, kaže Meredit Dank, viša naučna saradnica u Urban Institutu, sa sedištem u Vašingtonu.

Jedan 18-ogodišnji mladić iz Džon Džej studije rekao je da je, iako je heteroseksualac, spavao sa muškarcima kako bi se izdržavao: “Moram da uradim to što moram da uradim da bih mogao da jedem svakog dana. Ne dopada mi se činjenica da moram da budem sa drugim muškarcem samo da bih preživeo. To mrzim najviše od svega.”

Kada dospeju na ulicu, mladići često bivaju namamljeni u prostituciju, ne samo od strane makroa, već i od strane prijatelja kroz mreže vršnjaka koje na taj način mogu da zarade novac u zamenu za “pomoć”, što zbunjuje ciklus eksploatacije, kaže Dankova.

Jedan 15-ogodišnji mladić iz Džon Džej studije kaže da je počeo da radi zbog pritiska svojih prijatelja, i dodaje “Nisam znao da moji prijatelji to rade - da prodaju svoja tela”. Dečaci se kupuju i prodaju kako na internetu tako i van njega, na mestima kao što su klubovi i barovi, i na sajtovima kao što je backpage.com. Kupci su uglavnom belci, muškarci iz više srednje klase, i često je reč o profesionalcima čiji je raspored prilično fleksibilan, kaže Prikopio. Ipak, 40 procenata dečaka u Džon Džej studiji kaže da su služili ženske klijente. “To dečake čini nepoverljivijim prema autoritetima, jer su i kupci predstavnici te grupe”, kaže on.

Identifikacija muških žrtava je teška ne samo zbog nedostatka svesti, ili fokusa, službi za sprovođenje zakona i pružanje pomoći, već i zbog nespremnosti dečaka da progovore. Žrtve su nevoljne da se obrate pružaocima usluga, što obuhvata lekare, socijalne radnike, i službenike za uslovnu kaznu, zbog osećanja stida i stigme.

Mladić od 18 godina, iz Bronksa, u studiji se priseća krivice koju je povezivao sa svojim poslom: “Majka me je naučila lekciju. Ako se stidiš nečega... nemoj to da radiš, znaš? ...ali, u isto vreme, ako si u položaju u kakvom sam ja, teško je pridržavati se toga.” Drugi se brinu da će pružaoci usluga pokušati da kriminalizuju njihovu društvenu mrežu, rekao je Entoni Markus, koji je pomogao u izradi Džon Džej studije. Paradigma seks trafikinga dece nedopadljiva je mnogim žrtvama koje možda i same imaju decu, a koriste prostituciju za opstanak, rekao je on.

“Mnogi od njih ne vide sebe kao decu, i ne vide sebe kao žrtve, i ne vide sebe kao nekoga ko je pretrpeo zlostavljanje, a to im uguši želju da potraže pomoć profesionalaca”, kaže Markus. Ilinois je 2010. godine usvojio Akt o sigurnosti dece, koji ima za cilj da zaštiti od krivičnog gonjenja maloletnike koji su bili prisiljeni da se bave prostitucijom, i da ih smesti u sistem socijalne zaštite umesto u sistem krivičnog pravosuđa. Ipak, mnoge žrtve i dalje oklevaju da priznaju viktimizaciju, jer ne žele da uđu u sistem hraniteljskih porodica, kaže Dankova. Muške žrtve trgovine ljudima takođe se suočavaju sa ozbiljnim nedostatkom brige i usluga reintegracije, što može da obuhvata i kratkoročne i dugoročne opcije za smeštaj, programe obrazovanja i pronalaženja posla, i usluge mentalnog zdravlja. Mladi iz ove studije naglašavaju potrebu za dugoročnijim smeštajem. Osamnaestogodišnji mladić iz ove studije opisuje proces premeštanja iz skloništa u sklonište: “Ta skloništa su za 90 dana. Dakle, moram da prespavam kod druga u kući, da boravim u nekom skloništu otvorenog tipa, i vratim svoje ime na listu kako bih dobio još 90 dana”.

Prema ECPAT-USA studiji, od ukupno 40 kontaktiranih izvora, samo četiri od 25 skloništa za decu koja su seksualno eksploatisana u komercijalne svrhe primaju dečake, čime im se izbor svodi na vraćanje u svoje porodice ili na ulicu gde se suočavaju sa potencijalnom ponovnom eksploatacijom. Odsustvo usluga prilagođenih muškim žrtvama potiče od nedostatka opšte svesti o njihovim iskustvima i viktimizaciji, kaže Prikopio. Bez konkretnijih brojeva muških žrtava trgovine ljudima, donatori mogu biti nevoljni da ulažu u skloništa posebno prilagođena njihovim potrebama, kaže Goldsobelova. “Kada nemate statistiku, teško je dobiti sredstva. Ako nemate sredstva, ne pomažete žrtvama, one bivaju ponovo viktimizovane i tako se zatvara krug”, kaže ona.

Za NVO Atina text prevela Marija Pantelić

Text u originalu možete pronaći ovde:
http://jjie.org/trafficked-boys-overlooked-underrepresented/106688/