Žrtve trgovine ljudima - "rudnik ljudskih duša" - I DEO

Koliko danas košta čovek? Postoje slučajevi kupovine dece iz Afrike za 90 dolara. Ili slučaj u Italiji ,gde je žena seksualno eksploatisana od strane čoveka koji je na njoj zaradio oko 100 000 evra za samo nekoliko meseci, o čemu svedoče priznanice iz banke koje je žena sačuvala posle svakog uplaćivanja na njegov račun. Ili slučaj gde je otac sopstvenu ćerku „iznajmljivao” svom prijatelju, gde je nad njom vršena seksualna eksploatacija, po ceni paklice cigareta, flaše alkohola ili nešto novca.

Koliko vredi čovek? Vrednost i cena?

Nataša je žrtva trgovine ljudima ,nasilja u porodici i zlostavljanja. Živela je na selu u siromašnoj porodici gde ju je otac zloupotrebljavao tako što je „prodavao” svom rođaku za alkohol,cigare,novac ili šta god što mu je bilo potrebno. Ostale ćerke su se udale po očevom naređenju ili bežale od kuće da bi isto izbegle. Sumnja se da se eksploatacija dešavala oko 2 godine. Rođak joj je zabranjivao kontakte sa ostalim vršnjacima, uvek je vozio gde je potrebno i kupovao joj razne stvari u zamenu za seksualne usluge. Često je po nju dolazio i noću, tada bi je otac probudio i poslao da radi. Nataša je postala povučena i zatvorena, nije se družila ni razgovarala sa majkom i sestrama, takođe se nije ni suprostavljala ni ocu ni rođaku. Ponavlja razred i ostaje trudna. O svom detinjstvu, Nataša je rekla : „Dete bi trebalo da bude dete,a ne da brzo odraste. Treba da ima drugare i sa kim da se igra, ja to nemam i nikad nisam imala.” Nataša sada ima 16 godina i uključena je u procese rehabilitacije i socijalnog uključivanja NVO „Atina”. O terapeutkinji koja je radila sa njom na njenom osnaživanju i prevazilaženju trauma , Nataša kaže : „Puno mi znači i sa njom mogu o svemu da pričam, za neke stvari me niko nikada nije pitao. Sada znam da mogu i smem da kažem kada nešto neću, ali teško je to.”

Ovo je samo deo jedne priče iz studije slučaja „Osam priča” koje su nastale u okviru programa Lokalne zajednice u borbi protiv trgovine ljudima koju izvodi nevladina organizacija Atina u saradnj sa Novosadskim humanitarnim centrom Timom za socijalno uključivanje i smanjenje siromaštva. A tih 8 priča je samo deo bezbroj priča. Nevladina organizacija “Atina” je razradila 3 programa za direktnu podršku i asistenciju kojim pomaže žrtvama trgovine ljudima, to su Privremena kuća, Tim za podršku na terenu i Reintegracioni centar.

Privremena kuća je sklonište koji predstavlja smeštaj za žrtve trgovine ljudima. Sklonište se nalazi na tajnoj adresi ,koju znaju samo žrtve koje stanuju tamo i stručnjaci koji rade sa njima u toku proseca oporavka i osamostaljivanja. Otvorenog je tipa, što podrazumeva to da žrtve koje su tamo smeštene , same brinu o sebi i skloništu. Iako je lokacija ovog skloništa dobro čuvana tajna, uvek postoji rizik da se neki od „trafikera” pojavi na adresi. U tom slučaju, postoje posebne jedinice policije koje su tu da intervenišu ukoliko dođe do ovakve situacije. Dešava se da pojedine žene ili devojke ostaju u Privremenoj kući i po nekoliko godina, jer nemaju gde i kome da se vrate. Problem je što ima samo 7 mesta, a što mnogo veći broj žrtava ima potrebu za smeštajem i zbrinjavanjem na ovaj način. Ovo je jedina Privremena kuća u celoj Srbiji. Ne postoji posebno sklonište za decu koja su bila žrtve trgovine ljudima, iako su više od 50% žrtava upravo – deca. Zato se smeštaju u domove za nezbrinutu decu ili vraćaju u domove, što opet zatvara krug i stvara nove probleme ili vraća stare, jer su upravo članovi te porodice i okolne zajednice uključeni u trgovinu sopstvenog deteta.

Tim za podršku na terenu je program koji funkcioniše u svim gradovima, uzevši u obzir da većina žrtava nije iz Beograda. Vojvodina je bila na prvom mestu po prijavljenim slučajevima trgovine ljudima tri godine zaredom, što svedoči o najboljem sistemu identifikacije žrtava baš u toj oblasti. Međutim prošle i ove godine ,Beograd je preuzeo prvo mesto zbog lakšeg otkrivanja i vidljivosti ovakvih slučajeva. U 95% slučajeva, policija je zaslužna za njihovo otkrivanje. „Tim za podršku na terenu je aktivan 24h. Izlazi se na teren i žrtvama se pomaže u gradovima gde se oni nalaze. Pozivi su različiti, i nekad se osećamo kao njihove prijateljice i koleginice a nekad kao profesionalci i vaspitači, sve to zavisi od načina na koji nas oni doživljavaju. Na kraju, ipak, i oni nas znaju koliko i mi njih znamo”,dodaje Jelena Hrnjak, koordinator programa u NVO Atina.

U Reintegracionom centru se prave planovi za dalji život i povratak žrtava u društvo i bilo kakav drugi oblik zajednice, počevši od planova usluga vezanih za školovanje,kurseve ,obuke kroz interesovanja individue i motivaciju. Plan usluga se stvara u zavisnosti od potreba i želja žrtava, kao i već postojeću situaciju u smislu obrazovanja,porodice i ostalih činioca. Tu je naravno,tim stručnjaka koji radi na osnaživanju te osobe. „Dugo čekaš, ali kada dočekaš da vidiš te male ili prve pomake,to je zaista nešto najlepše u ovom poslu”,objašnjava Jelena rad sa ovim ljudima i značaj njihovog napretka. Iz iskustva ovih stručnjaka saznajemo da postoje peridi stagnacije u oporavku ali i faza nazadovanja i možda ponekad vraćanja na početak , pri odlasku na sud i učestvovanju u sudskom procesu. Vraćanje starih strahova i trauma na suđenju stvara bezvoljnost i ravnodušnost kod žrtava, to je trenutak kad one zastanu ,pod uticajem tih podsećanja na ranija dešavanja i ponekad i pretnji od strane ljudi koji su ih „prodavali”.

„Suština pojma trgovine ljudima jeste u tome da- neko drugi preuzima kontrolu nad drugom osobom,uz zloupotrebu moći. Cilj je da se kontrola iz ruku onih koji su je uzeli, vrati onima kojima ona i pripada”, objašnjava Jelena Hrnjak. Žrtva trgovine ljudima može biti svako ,ali prema istraživanjima ranijih slučajeva, to su ipak profili sa određenim predispozicijama, bilo da je to disfunkcionalna porodica, siromaštvo ili neki treći problem.

„Žrtve u većini slučajeva i ne znaju da su žrtve. Zavisi od sistema kako ih on vidi,i da li ima dokaza. Imali smo slučaj dveju sestara kojima se desilo isto, a država je jednu od njih identifikovala kao žrtvu , dok drugu nije.”Među žrtvama koje su prošle kroz ove procese, bile su i bebe za koje je planirano da budu date na ilegalno usvajanje preko devojčica i žena nad kojim je vršena seksualna i radna eksploatacija,do sredovečnih muškaraca koji su u potrazi za bolje plaćenim poslom van Srbije,završili u rukama trgovaca bez dokumenta i šanse da pobegnu. Najgore u svemu jeste to da je broj otkrivenih žrtava u svetu zapravo samo 1% od ukupnog broja žrtava koje nisu tako prepoznate. „Ovo je – rudnik ljudskih duša. Treba imati posebne veštine i verovati u šansu da im pomognemo”.

Elena Kuzmanović, psiholog u NVO Atina , radi već 3 godine ovaj posao, i kroz njenu sobu u kojoj su fotelje i panoi sa slikama ,prošlo je 50-ak ljudi. „Ukoliko su žrtve neposredno izašle iz situacije trgovine, događaji su još sveži i uobičajene reakcije na to su osećanje anksioznosti, krivice i stvaranje scenarija “samo da sam ili zašto nisam…”, zabrinutost za bližnje, depresivno stanje, samodestruktivnost i osećanje bespomoćnosti, kao i razne druge individualne forme reagovanja na traumatske događaje” ,rekla je Elena. O odnosu sa žrtvama ona dodaje : „Osobe koje prežive iskustvo trgovine ljudima imaju posebno izražen problem sa poverenjem, čak i u kontaktu sa psiholozima i lekarima. Zato su prvi kontakti ključni za međusobno upoznavanje i sticanje bazične sigurnosti. Prvi razgovor obično donosi uopštene informacije koje osobe sa iskustvom trgovine prepričavaju na sličan način kao što su neposredno pre toga činile u policiji, ali taj čin je vođen pažljivo i uz veliki oprez da bi se nivo stresa smanjio na najmanju moguću meru. Kasnije, sa razvojem odnosa između terapeuta i klijenta dolazi i do dubljih prorada trauma.”

Možda je vreme da svi obratimo pažnju na to kako je osoba uopšte došla u takvu situaciju, njenu poziciju u društvu i uzroke, kao i sudske procese koji traju čitavu večnost i na kraju kjoih se ne dobijaju adekvatna rešenja i kazne. Kazne za trgovinu ljudima su od 3 do 10 godina, a za maloletna lica od 5 do 12 godina, s tim da je većina presuda zaključilo kaznu od 3godine. Vreme je da razmislimo o problemu, i učinimo nešto povodom toga, nešto van medijskog senzacionalizma ovakvih slučajeva „Jezivo – Iznajmljivao ćerku za cigare i alkohol” i „Strašno – Dečko naplaćivao drugima seksualne usluge svoje devojke” i čitanja istih uz poneko „ccc” i mišlju da se to tamo negde nekom drugom dešava, uz „pregrizi jezik i pomeri se s mesta”. Vreme je da se zapitamo: zašto postoji moderno ropstvo u 21-om veku; zašto ima 27 miliona žrtava trgovine ljudima na svetu; zašto je 20 miliona ljudi na prinudnom radu na farmama , u fabrikama ili kao kućna posluga ; zašto postoji novootkrivena fabrika beba u Nigeriji ili bordel u Indiji sa zarobljenim ženama; zašto je 16 ljudi završilo u Čečeniji na čišćenju minskih polja? Zašto?

Biljana Stanojević
Preuzeto sa:
http://uperiprstom.wordpress.com/2014/01/11/zrtve-trgovine-ljudima-rudnik-ljudskih-dusa-i-deo/