Migracije se ne mogu zaustaviti, ljudi zatvaranjem granica prepušteni krijumčarima

Beogradska nevladina organizacija Atina od 2004. godine bori se protiv trgovine ljudima i svih oblika rodnog zasnovanog nasilja, a posebno mesto u njenim programima zauzima pomoć izbeglicama i zaštita i zastupanje, posebno žena izbeglica i dece. U Kontroli leta smo razgovarali sa Jelenom Hrnjak iz NVO Atina.

Kakva je trenutna situacija sa izbeglicama u Srbiji?

Od momenta kada su države kroz koje su izbeglice u većem delu prolazile u prethodnom periodu donele ovaj dogovor o zatvaranju granica, situacija se drastično promenila. Ono što mi trenutno vidimo u Beogradu i u Srbiji jeste da smo se na neki način mi vratili na period od pre godinu, godinu i po dana, znači u period pre eskalacije ove izbegličke krize. Kada kažemo da smo se vratili u taj period to znači da smo mi, u suštini, u Srbiji imali u 2014. godini zvanično registrovanih šesnaest hiljada izraženih namera za azil. Znači, to je ono što je država zvanično uspela da procesuira, a nezvanično se spominju brojevi koji su tri do četri puta veći od te cifre.

Takođe, u godini pre 2014. to jest, 2013. bilo je oko pet hiljada ljudi koji su izrazili nameru za azil. To je, takođe, jedan od zvaničnih podataka. Mi smo u tom prethodnom periodu pre leta prošle godine primećivali veliki broj ljudi koji su se na neki način ilegalno kretali kroz našu zemlju uz pomoć krijumčara. To je ono što definitivno sada vidimo i što prepostavljamo da će se dešavati u većoj meri u narednom periodu s obzirom na ove restriktivne mere koje su donete.

Ono što se trenutno dešava jeste da mi dobijamo informacije iz Grčke da se kod njih nalazi trenutno oko petnaest hiljada ljudi koji očekuju da će proći granicu. Oni međusobno razmenjuju različite informacije i govore da će najverovatnije, ukoliko im to ne bude bilo dozvoljeno, pokušati da koriste alternativne načine. Ono što mi definitivno, sasvim sigurno znamo, jeste da se na toj takozvanoj „ničijoj zemlji“, između Makedonije i Srbije trenutno nalazi četristo izbeglica, te da se u Preševu nalazi negde oko šesto izbeglica unutar samog prihvatnog centra. U Beogradu se nalazi negde oko dvesta izbeglica, te u Šidu na samoj granici sa Hrvatskom se nalazi oko četristo izbeglica. Tako da su to sve osobe koje su trenutno ovde, i za koje se, da tako kažem, trenutno vrši procena da li će one proći dalje ili će te osobe biti vraćene. Praktično se sada prave planovi u odnosu na novonastalu situaciju, ali u svakom slučaju prijema novih izbeglica u Srbiju poslednjih nekoliko dana nije bilo.

Šta se dešava sa izbeglicama koje sada čekaju da nastave put?

Beogradska nevladina organizacija Atina od 2004. godine bori se protiv trgovine ljudima i svih oblika rodnog zasnovanog nasilja, a posebno mesto u njenim programima zauzima pomoć izbeglicama i zaštita i zastupanje, posebno žena izbeglica i dece. U Kontroli leta smo razgovarali sa Jelenom Hrnjak iz NVO Atina.

Kakva je trenutna situacija sa izbeglicama u Srbiji?

Od momenta kada su države kroz koje su izbeglice u većem delu prolazile u prethodnom periodu donele ovaj dogovor o zatvaranju granica, situacija se drastično promenila. Ono što mi trenutno vidimo u Beogradu i u Srbiji jeste da smo se na neki način mi vratili na period od pre godinu, godinu i po dana, znači u period pre eskalacije ove izbegličke krize. Kada kažemo da smo se vratili u taj period to znači da smo mi, u suštini, u Srbiji imali u 2014. godini zvanično registrovanih šesnaest hiljada izraženih namera za azil. Znači, to je ono što je država zvanično uspela da procesuira, a nezvanično se spominju brojevi koji su tri do četri puta veći od te cifre.

Takođe, u godini pre 2014. to jest, 2013. bilo je oko pet hiljada ljudi koji su izrazili nameru za azil. To je, takođe, jedan od zvaničnih podataka. Mi smo u tom prethodnom periodu pre leta prošle godine primećivali veliki broj ljudi koji su se na neki način ilegalno kretali kroz našu zemlju uz pomoć krijumčara. To je ono što definitivno sada vidimo i što prepostavljamo da će se dešavati u većoj meri u narednom periodu s obzirom na ove restriktivne mere koje su donete.

Ono što se trenutno dešava jeste da mi dobijamo informacije iz Grčke da se kod njih nalazi trenutno oko petnaest hiljada ljudi koji očekuju da će proći granicu. Oni međusobno razmenjuju različite informacije i govore da će najverovatnije, ukoliko im to ne bude bilo dozvoljeno, pokušati da koriste alternativne načine. Ono što mi definitivno, sasvim sigurno znamo, jeste da se na toj takozvanoj „ničijoj zemlji“, između Makedonije i Srbije trenutno nalazi četristo izbeglica, te da se u Preševu nalazi negde oko šesto izbeglica unutar samog prihvatnog centra. U Beogradu se nalazi negde oko dvesta izbeglica, te u Šidu na samoj granici sa Hrvatskom se nalazi oko četristo izbeglica. Tako da su to sve osobe koje su trenutno ovde, i za koje se, da tako kažem, trenutno vrši procena da li će one proći dalje ili će te osobe biti vraćene. Praktično se sada prave planovi u odnosu na novonastalu situaciju, ali u svakom slučaju prijema novih izbeglica u Srbiju poslednjih nekoliko dana nije bilo.

Šta se dešava sa izbeglicama koje sada čekaju da nastave put?

Kako sam rekla na početku, postojalo je jako puno krijumčarskih ruta duž različitih granica i granica Srbije sa Bugarskom i granica, na kraju krajeva, Srbije sa Makedonijom. Jako će biti teško da se spreče te ilegalne aktivnosti. Ono što mi definitivno vidimo kao jedan od velikih propusta jeste taj što uz ove restriktivne politike koje su države pokrenule nije išla ujednačena, angažovana akcija ka pojačanom suzbijanju krijumčarenja. Mi se nadamo da će odgovor organa koji su za to zaduženi biti u skladu sa politikama koje su države propisale.

Da li ste u kontaktu sa državnim i međunarodnim institucijama pošto zajedno radite? Šta oni kažu o tome i kakve su njihove namere?

Pa da, u kontaktu smo, naravno, sa organizacijama koje rade direktno na terenu i bavimo se prevashodno zaštitom izbeglica na koje mi naiđemo kao i izbeglica koje se trenutno nalaze u različitim smeštajnim kapacitetima u našoj zemlji. To su neke politike koje pripadaju nekim drugim sferama i oblastima vezano za rad Ministarstva unutrašnjih poslova, Ministarstva za tužilaštvo i za ostale koji treba da procesuiraju krivično delo.

Uloga organizacija civilnog društva nije da se bavi krijumčarenjem niti da prati uopšte tokove krijumčarenja. Naš posao je da se bavimo zaštitom osoba koje su u riziku i koje su na neki način u nepovoljnom položaju, te da se, zapravo, bavimo njihovom zaštitom, tako da sa te pozicije mi ne možemo trenutno da dajemo ocenu. Ono što možemo je da potvrdimo da ljude viđamo, da su oni tu, i da znamo da su došli na neki od načina koji mi zovemo alternativnim načinom.

Koliko su informacije važne za izbeglice?

Oni su gladni i žedni informacija na prvom mestu i to je ono što njima treba kao nasušni hleb u svakom momentu. Jako je teško, zato što te informacije određuju njihovu budućnost.

Takođe, problematičan je i način na koji ćete vi nekome nešto reći i način na koji ćete osobi pomoći. Nama je isto tako jako teško da izbeglicama objasnimo sada sve te restriktivne politike i mi isto ne razumemo zašto se u većini stvari dolazi do povređivanja njihovih prava i zašto je njima onemogućeno da se kreću slobodno ukoliko oni zaista imaju pravo na to. Po zakonima mnogih zemalja, oni imaju pravo na to ukoliko su njihove države u situaciji u kojoj jesu, a to znači da su njima narušeni životi, njihova bezbednost i zdravlje, tako da u tom slučaju nama je teško da im u većini slučajeva objasnimo zašto je sada došlo do promene ovakve situacije.

Takođe izbegličke zajednice, odnosno zajednice iz kojih izbeglice dolaze, razlikuju se međusobno. Dominantne su one one koje dolaze iz Sirije, te one koje dolaze iz Avganistana i oni u većini slučajeva slušaju takozvani glas svoje zajednice. Tako da će oni na kraju ipak poslušati ono što su pripadnici njihove zajednice njima rekli, bez obzira na to šta im mi kažemo, stoga to treba svi da imamo na umu.

Da li vas država i njene institucije pitaju za savet, s obzirom da ste na terenu svakodnevno? Da li održavate neke koordinacione sastanke sa državnim institucijama?

Da, uloga države u ovoj celoj krizi jeste da koordinira aktivnosti svih aktera. Mislim da naša država, takođe ima neke svoje koordinisane sastanke sa drugim državama i mislim da se oni vode nekim politikama. To jasno vidim, dominira efekat koji je nastao odlukama Austrije i drugih država da reše ovo na svoj način, tako da mislim da je naša država takođe uslovljena odlukama koje se donose spolja i s tim u vezi mislim da oni donose odluke koje mi danas vidimo na terenu i koje vidimo u realnosti ovde u Srbiji.

S obzirom da se bavite upravo i najranjivijom populacijom – decom bez pratnje – kakva je situacija što se toga tiče? Imate li decu sa kojom radite, tražite im smeštaj itd…?

To je jedno posebno osetljivo polje i jedan deo našeg sistema na koji mi nismo definitivno ponosni. Inače je zaštita dece, iz ranijih iskustva nevladine organizacije Atine, posebno zaštita dece žrtava trgovine ljudima, bila jedno izuzetno problematično polje. To je tako zbog toga što sam sistem zaštite dece, te način na koji je on ustanovljen, nije odgovarao na prave potrebe te dece.

Takva je situacija i sad zato što deca koja dolaze iz izbegličke populacije imaju potpuno drugačije potrebe, drugačiju kulturu, jezik, tradiciju, religiju i u skladu sa tim se, takođe, sistemi podrške i programi podrške moraju prilagođavati toj deci. Svakako, mi bismo ocenili da je sistem za zbrinjavanje dece koja putuju bez pratnje roditelja u Srbiji neadekvatan i da na njemu treba da se radi jako puno ukoliko želimo da govorimo o nekim rezultatima i o proceni pravog interesa te dece i pomoći toj deci.

Na hiljade dece bez pratnje je prošlo kroz Srbiju otkako je eskalirala ova kriza i mi smo, zapravo, videli na tim pojedinačnim slučajevima svu nemoć našeg sistema i nemogućnost da se toj deci na najbolji način pomogne. Viđali smo i to da ta deca jednostavno pobegnu iz tih smeštajnih kapaciteta, da nestanu. Gubili smo kontakte s njima što smatramo da nije dobro.

Kao najveći problem i poteškoću zapravo smo videli to da sistem samu tu decu prevashodno ne posmatra na prvom mestu kao decu nego ih gleda kroz njihov migracijski status, što bi trebalo da bude od sekundarnog značaja, jer i po ustavu i po zakonima naše zemlje, svako dete treba posmatrati kao dete i u skladu sa tim treba i praviti poseban pristup za rad sa ovom decom. Postoji i niz još drugih poteškoća koje onemogućavaju ovoj deci da im bude pružena prava i adekvatna pomoć, ali verujem da to zavređuje posebnu jednu emisiju u kojoj možemo da pričamo.

Da li ima dece koja su ostala u Srbiji i kako se o njima država brine?

Šta se tiče iskustava nevladine organizacije Atina, mi smo imali nekoliko slučajeva. Indentifikovali smo decu žrtve trgovine ljudima u proteklih par godina među izbegličkom populacijom, te su ta deca ostala duži vremenski period.

Imali smo dvoje avganistanske dece, dečaka i devojčicu, od kojih je devojčica ostala trinaest meseci u Srbiji. Mi ne raspolažemo informacijama da je u Srbiji na duži vremenski period ostalo više dece. U našim programima su bila deca, avganistanska deca, dve devojčice zajedno sa njihovom porodicom koje su preživele jedno iskustvo seksualnog nasilja ovde u Srbiji, od strane jedne avganistanske bande. Mi smo imali prilike da sa njima radimo tri meseca, ali oni nisu doneli odluku na kraju da ostanu u našoj zemlji. Tako da mi trenutno ne raspolažemo tom informacijom da li su neka deca ostala.

Što se tiče samoga azilnog sistema i druge dece koja su bila u našoj zemlji postojali su neki primeri dece koja su čak krenula u školu, ali trenutno ne raspolažemo informacijama da li su ta deca i ostala ovde ili su usred ove izbegličke krize nastavila put dalje sa svojom porodicom.

Kako domaće stanovništvo reaguje na izbeglice?

Hvala vam na ovom pitanju. To je jedno pitanje koje se baš, svakako, poteže, čak i kod nas. Mi smo imali prilike da čitamo komentare u medijima koje građani ostavljaju koji su nas zaprepastili na nivou toga da nismo mogli poverovati što naši građani misle o izbeglicama i o celoj ovoj situaciji.

Bilo je zaista dosta uvredljivih komentara, te čak i govora mržnje i to naročito, recimo, na neke članke u novinama koji su se pojavljivali, a koji su govorili o tome da će neko od izbeglica ostati duži vremenski period ili da su, na primer, neki od izbeglica dobili azilni status ovde u Srbiji i doneli odluku da će u Srbiji i ostati. Mi vidimo, zapravo, da će ukoliko dođe do toga da veći broj izbeglica ostane neko duže vreme, kod nas biti potrebna jedna usaglašena reakcija, jedna akcija koja će obuhvatati širi krug aktera koji će pomoći građanstvu da se građanstvo privikne na tu novu činjenicu. Istovremeno, to bi pomoglo izbeglicama da premoste taj period na najbezbolniji mogući način.

Ali definitivno: ono što možemo da vidimo, i kroz medije, jer mi puno pratimo članke koji se tiču ove teme, jeste jedan krajnje negativan stav. Mi bismo čak rekli jedna neutralnost, u smislu da ljudi u Srbiji nisu najsrećniji položajem u kojem žive, ekonomskim stanjem, i da dosta imamo problema inače kao društvo i kao država. Ipak, nismo, zaista, očekivali ovakve izlive koje imamo prilike da vidimo na različitim sajtovima i na različitim medijima koji, zapravo, pozivaju na mržnju i koji nama govore da će, ukoliko izbeglice ostanu u Srbiji, to biti jedna istrajna borba na otvaranju dijaloga između samih građana i izbeglica.

Kao najbolje rešenje za to vidimo ukrštanje kulture, običaja i tradicije, ali, eto, o tom-potom. Ti planovi će se, verujem, praviti u nekoj bližoj budućnosti kada se bude znalo više o tome da li ti ljudi ostaju duže ili kraće kod nas.

Tekst u originalu možete pronaći ovde:

http://dkis.si/od-zatvaranja-granica-imaju-koristi-samo-krijumcari-ljudima/