Most između dve kulture

Rima Kilani

Rima Kilani je prva kulturna medijatorka u Srbiji. Angažovana je u NVO Atina na granici sa Hrvatskom. Da bi mogla da se bavi ovim poslom, osoba mora da bude bez predrasuda, iskrena i pronicljiva, a svi ti kvaliteti ogledaju se u Riminoj pozitivnoj ličnosti koja pleni samopouzdanjem i poverenjem. Mi donosimo njenu perspektivu ove pozicije i izbegličke krize generalno.

Možete li nam pojasniti šta je kulturna medijacija?

Kulturna medijacija se razlikuje od prevođenja. To je način da se stvori most između dve kulture, a ne samo dva jezika. Važno je da kulturni medijator razume obe kulture, da bude upoznat sa njima, jer dok prevodi nekome, ili dok tumači bilo koju temu, mora i da prenese ne samo tu ideju, već i ceo koncept, na kulturu na koju prevodi. Naravno, postoje važni kriterijumi za kulturne medijatore - a neke od njih smatram i ličnim izazovima - morate biti potpuno iskreni i pošteni u prenošenju ideje. Morate biti odani kulturi, a ne ličnoj perspektivi, inače bi sve to bilo veoma teško. Treba prevesti i približiti ideju, ali ne nametati svoju ličnost.

U situaciji izbegličke krize, položaj kulturnog medijatora je važan i ponekad presudan u uspostavljanju poverenja između ljudi koji rade na terenu i ljudi u potrebi. Koji su najupečatljiviji momenti kada ste na terenu?

Ponekad je najteža stvar upravo u tome što sve radimo brzo, nemamo uvek dovoljno vremena. Kako bi ideja bila jasna, treba vremena da se izgradi odnos poverenja u komunikaciji između tri osobe - mene, osobe za koju prevodim, i osobe kojoj prevodim. Prevođenje reči nije dovoljno; u tom kratkom vremenu mora se uskladiti govor tela, kontakt očima i koncept, a ponekad nema dovoljno uslova za to, ili žurite, ili je osoba sa kojom razgovarate frustrirana, besna, osoba iz organizacije je možda zabrinuta za neke druge stvari, te u takvoj atmosferi razumevanje i prenošenje ideje može biti pomalo osetljivo. To nimalo ne liči na situaciju kada se sedi kod kuće i prevodi sve, ne, to je rad pod pritiskom. Morate biti tačni, i puni razumevanja. Na terenu vlada velika napetost, ne sve vreme, već kada kriza dostigne vrhunac. Čak i ako ljudi sa kojima radimo znaju da će ta napetost proći, da nije ništa lično, u nekim trenucima niko ne razmišlja o tome.

Kako ova pozicija utiče na vaš lični život?

Zapravo, ova pozicija me tera na razmišljanje, jer me uči kako da ne osuđujem. Primećujem kako ljudi osuđuju jedni druge kada dođe do nesporazuma, a to se dešava čak i sa ljudima koji govore isti jezik. Tako da me uči kako da preispitam sve, da pokušam da protumačim na drugačiji način, da sagledam što više aspekata, a ne da osuđujem.

Kada je Atina počela da radi na terenu, ispostavilo se da je ponekad teže dopreti do žena, jer su one uvek u pozadini a muškarci su uvek ispred njih. Kakvo je vaše iskustvo?

To se ne može primeniti na sve ljude sa kojima radim. Ja prevodim za mnoge kulture, i postoji velika raznovrsnost. Za mene je lakše da razgovaram sa ženama, kao žena sa ženom, jer će one doći i pričati sa mnom. Žene koje dolaze iz sela, predgrađa, ne vole da budu na čelu, one radije prepuštaju muškarcima razgovor. Ali, ako govorimo o Avganistancima, bilo je zaista teško dopreti do žena. Važno je dodati i da izbeglice dolaze iz različitih kultura, one ne dolaze iz jednog mesta, a ako se računaju kulture koje stvaraju izbeglice, govorimo o preko 80 miliona ljudi. Za mene je lako da doprem do žena, jer sam i sama žena, i moje godine doprinose stvaranju odnosa poverenja.

Da li primećujete da je ovo putovanje na kojem se ljudi nalaze promenilo odnose među njima? Da li menja odnose između kultura? Da li ste stekli takav utisak?

Tokom prve godine, to nije bio slučaj, ali počevši otprilike od druge godine ratne krize, stvari se menjaju. Većina muškaraca je kidnapovana, regrutovana u vojsku ili su ubijeni, tako da žene sada imaju veću ulogu. One moraju da rade, moraju da vode, moraju da donose više odluka. Naročito tokom poslednjih godinu i po dana, videli smo mnogo žena koje putuju same, pokušavaju da spasu svoju decu, ili sebe. Pre toga, žene su imale podređeniju ulogu u nekim kulturama, bile su zatvorenije, ali sada ona mora da bude jaka, jer joj sada niko ne može garantovati podršku. Dakle, da, verujem da je došlo do promena, naročito jer je sada već u pitanju dug period od pet godina, tako da morate biti jaki. Čak i ja sam zavisila od svog oca, od svog bivšeg partnera, ali sada se sve promenilo, moram da budem jaka, nema drugih opcija. Kada postoje hiljade i hiljade primera kao što je ovaj, to će imati uticaj na sredinu i na kulturu.

Kakve su vaše nade za ovu situaciju?

Lično, smatram da bi ovu situaciju moglo rešiti samo čudo, ništa drugo. Ne vidim nikakvo brzo rešenje, to je problem koji postaje sve veći i veći, a države koje bi mogle da se umešaju i zaustave sve ne rade ništa. Nažalost, biće potrebno dosta vremena. Očekujem da će još ljudi doći. Oni im otežavaju odlazak, ali pronaći će način da se izvuku, jer ostajanje postaje sve teže. Još uvek imam porodicu, rođake i prijatelje tamo. Mnogi ljudi su gajili velike nade, to je razlog iz kog ljudi čak i sada dolaze. Proveli su pet godina u ratu, imali su nadu, ali sada je više nemaju. Čak i moja najuža porodica, moji bliski prijatelji se nadaju da će uspeti da pobegnu. Oni su odbijali da napuste državu, želeli su da ostanu, ali sada govore da to više nije opcija.

Kakve su nade za ljude koji su stigli u svoju zemlju odredišta?

Postoje dve strane ovog pitanja. Neki ljudi uspevaju da nastave studije, mladi su, mogu da počnu iznova, ali postoji veliki broj ljudi koji se zaista bore da se vrate iz mnogo razloga - zbog kulturološkog šoka, lošeg iskustva, visokih očekivanja koje su imali. Neki ljudi su verovali da će biti lakše, da će biti bezbedni, da će preživeti, ali znam mnoge koji trpe diskriminaciju. Dakle, moj zaključak bi bio da su ljudi imali loše iskustvo. Imali su visoka očekivanja koja se nisu ispunila. Sada, poznajem dosta ljudi koji bi želeli da rade i zarade novac kako bi mogli da plate i izbegnu obaveznu regrutaciju, i ne idu u vojsku. Ako bi ljudi znali da ih kod kuće čeka bezbedno mesto za život, videli biste da bi se 70 procenata njih vratilo nazad.